Dirk Bogarde, razglednica, izdavač i kolor: ''Studio'', Sombor, 1960-ih (fotografija: privatni arhiv t.v.)
Kravata – simbolički govor modnog dodatka
Mirna Cvitan Černelić
Kao i svaki pojedini segment odjevne kompozicije, kravata svojim oblikom, mjestom koje unutar nje zauzima, čini sastavni dio cjeline i i doprinosi formiranju složenoga sustava bremenita značenjima. Uklopljena u estetske, društvene, političke okvire vremena u kojem se pojavljuje, kao jedan od nositelja znakova epohe oduvijek je bila podređena diktatima dinamike njihovih mijena i transformacija.
U svojoj dugoj povijesti, kravata, kao neizostavni element muške odjeće i izraziti atribut muškosti, bila je izložena brojnim mijenama oblika, transferima mjesta i uloge u društvu, a time i mijenama značenja, kao i propitivanjima njezina porijekla, te otvaranju prema brojnim interpretacijama i reinterpretacijama.
Njezina prvotna, izvorna funkcija bila je vezana uz opremu vojnika: rimskih legionara u vidu marame zvane focale sa svrhom zaštite od prekomjerna znojenja ili pak studeni. Prepoznajemo je i u kineskih ratnika iz 3.st.prije Krista, a u 17.st. nosili su je i pripadnici konjaničke regimente Hrvata zvane „Royal cravate“ u službi Kralja sunca. Ubrzo je bila prihvaćena na dvoru, odakle se brzo proširila čitavom Europom i tako obilježila svoj prvi transfer od vojne u civilnu domenu i od regionalnog u širi evropski kontekst (Cvitan Černelić, 2006). Bio je to prijelomni trenutak ulaska kravate u područje mode.
Kao modni objekt visokoga plemstva, podređena diktatima dvorske etikete, dakle društveno determinirana, od funkcionalnog objekta, kravata prerasta u statusni simbol dvorske elite i time postaje znakom socijalne distinkcije. Kultni predmet popraćen ritualima vezivanja, poprimio je jasnu estetsku ulogu u cjelokupnoj odjevnoj kompoziciji: to je žarišna točka koja okuplja, sažima svu razigranost barokne forme.
Leptir mašna, verzija večernje kravate , 1942. (fotografija: privatni arhiv t.v.)
Drugi veliki transfer od simbola aristokrata prema simbolu građanina, kravata bilježi u 19.st. s usponom i dominacijom građanskoga društva koje svoju uspješnost simbolički iskazuje putem odijela koje karakterizira strogost linija, čistoća forme i odsustvo kolorita. Jedini dinamički i dominantan akcenat ostaje kravata, a načini njezina vezivanja i transformacija komada pretežito bijele (ili crne) uškrobljene tkanine u složeni splet nabora i konačni čvor, postaju činom kreativne slobode pojedinca, kao sredstvo afirmacije osobnosti. Brojni priručnici, među kojima se ističe onaj koji se pripisuje Balzacu preporučuju razne načine vezivanja kravate. Svakom tipu, svakom karakteru odgovara određeni čvor : mathematique, a la Byron, sentimentale, orientale, americaine….(Cvitan Černelić, Ibid.) . Uspješan poslovni čovjek-građanin kravatom kao znakom distinkcije jasno se izdvaja među ostalim „nižim“ društvenim slojevima.
Kao atributu muškosti, kravati se pripisuju erotske konotacije. Smatrana falusnim simbolom zbog svojeg mjesta i oblika (Loschek, 1993) predmetom je brojnih rituala. Na pr., za vrijeme karnevala u Kolnu, žene, oboružane škarama, putem režu muškarcima kravate. (Ibid.), Ili pak u nas, postoji svadbeni običaj rezanja ili bacanja mladoženjine kravate. Geste u kojima se mogu prepoznati očiti primjeri simboličke kastracije.
Korektno vezana kravata simbolizira također društvenu korektnost, a svaka nemarnost ili pak odbacivanje kravate smatrala se odstupanjem i kršenjem normi društvenoga poretka. Odbacivanjem kravate, sankilotisti , šezdesetosmaši, djeca cvijeća, iskazivali su bunt protiv društva i društvenih normi. Bila je to jasna simbolička gesta oslobođenja od nametnutih konvencija i ustaljenog poretka..
Kao simbol političkoga opredjeljenja, posebice u parlamentima, obavezna kravata je sve do nedavna bila strogo određena dress-codom kojim se naglašavala važnost i ozbiljnost položaja, a bojom kravate, motivima i uzorcima, iskazivao se stav i opredjeljenje. Kao i u svim segmentima na području odijevanja , od sedamdesetih godina 20.st., stroga pravila postupno popuštaju i dopuštaju veće slobode. Usprkos popuštanju, u sredinama duge konzervativne tradicije poput Engleske, otpori prema oslobođenju od konvencija još su uvijek prilično snažni i pitanje nošenja ili nenošenja kravate poprištem je sukoba između konzervativnih i liberalnih stavova. Poruke prenošene putem kravate vrlo često služe i kao sredstvo političke propagande.
Kravata nalazi svoje mjesto i u određenim grupama: među đacima, studentima, sportašima, pripadnicima klubova, istodobno obilježavajući pripadnost, ali i distinkciju od ostalih grupa.
Žene s kravatama, Zagreb, oko 1930., Foto Ronaji, Senta (fotografija: privatni arhiv t.v.)
Iako kravata pripada isključivo domeni muškoga svijeta, niti žene nisu odoljele izazovu prodora u njihov prostor. Tijekom borbe za emancipaciju u 19. i u 20.stoljeću, te postupnim osvajanjem područja koja su se smatrala područjima isključivo muškoga djelovanja (sport, znanost, umjetnost), prihvaćajući zbog manjka radne snage i najteže muške poslove, osobito tijekom i nakon Prvoga svjetskoga rata, žene su prisvojile i do tada isključivo muške elemente odjeće: hlače, kravatu, dvodijelno odijelo. (Chaille, 1994 ). Kravata je tako postala simbolom borbe za ravnopravnost i slobodu. Navedimo samo neke: George Sand, Colette, Coco Chanel…. Izmjena tih rodnih atributa danas, posve je uobičajena potvrda stečene samosvijesti uspješnih žena, ili se pak, ponajčešće na glazbenoj sceni svodi na čistu igru izmjene identiteta (Madonna).
U kolikoj je mjeri kravata i kulturni simbol, pokazujeodnos prema njoj u islamskim zemljama u kojima se smatra simbolom zapadnjačke kulture i stoga je, kao na primjer u Iranu nakon revolucije 1979. i zakonom zabranjena. Najsvježiji su primjer i zbivanja u Afganistanu. No nasuprot tome, Kemal Ataturk je u jeku velikih reformi i okcidentalizacije Turske, 1924. izdao zakon o obaveznom nošenju kravate i zapadnjačkog odijela.
Odijelo i u dvadesetom i velikim dijelom dvadesetprvoga stoljeća zadržava strogost i čistoću linije, a oblik kravate koja ostaje dominantnim akcentom, mijenja se. Današnji oblik kravata je poprimila 1924. godine zahvaljujući izumu dijagonalnoga kroja Jessea Langsdorfa (Chaille, ibid.). Taj pojednostavljeni oblik otvorio je posve nove mogućnosti kreativnoga izričaja. Nabori su ustupili mjesto plohi koja se aktivira isticanjem svojstva materijala, igrama sjajnih ili mat površina, bojom, uzorcima, geometrijskim ili figurativnim. Time je kravata kao novi medij predstavljala posve nov izazov za dizajnere i brojne umjetnike (Picasso, Dufy, Dali, Magritte ….) koji je tako uzdižu na razinu umjetničkoga djela. Nasuprot tome, neki pak modni dizajneri kao na pr. V.Westwood. posežu za umjetničkim djelom, reproducirajući ga na plohi kravate. Takav dvosmjerni transfer: od modnog ka umjetničkom Ili pak od umjetničkog ka modnom otvara i pitanja granica kreativne slobode čije prekoračenje vrlo lako upada u zamke prilagođavanja zahtjevima naručioca i podilaženja ukusu potrošača.
Uz konstantu nepromijenjena mjesta i uloge kao dominantnog akcenta odijela, kravata rasponom mogućnosti koje otvara, pojedincu daje i veliku slobodu odabira kojim označuje vlastitu osobnost i identitet. No istodobno, kao pojedinac, uronjen u društvo usvaja i znakove kolektivnoga imaginarija. Ta ambivalentnost kravate, pripadajući istodobno domeni individualnog i kolektivnog otkiva čitavu lepezu novih značenja a time nužno nameće i potrebu za novim propitivanjima u kontekstu suvremenosti.
Onoga trenutka kada prevlada uključenost u kolektivni imaginarij, transferom od individualnog ka kolektivnom koje prevladava, napuštanjem izvornoga mjesta i prerastajući u simbol kojem se pripisuje kolektivni ili nacionalni identitet (Čapo Žmegač, 2008), kravata nailazi na sklisko tlo kojim „obogaćena“ i nadograđena novim narativnim diskursima lako klizi prema području konstruiranog identiteta, ili se pak pretače u medij performativne igre.
Obzirom na slojevitost i složenost značenja i njihovu dinamiku, kravata nameće uvijek nova pitanja i potrebu neprestana propitivanja u kontekstu mijena suvremene društvene zbilje ali i novih pogleda na povijesne okolnosti njezinih transformacija.
IZVORI
CHAILLE Francois, 1994; La grande histoire de la cravate, Flammarion, Paris
CVITAN ČERNELIĆ, Mirna, 2006: Kravata; Croatica, ur. Budak, Profil, Zagreb
ČAPO ŽMEGAČ, Jasna, 2008: Znate li da kravata potječe od Hrvata? ; Hrvatska revija 4, Matica hrvatska, Zagreb
LOSCHEK, Ingrid,1993: Accessoires, symbolik und Geschichte, Bruckmann, Munchen
_______________
* Tekst je dio istraživačkog rada na projektu: Moda u doba tranzicije, cimo, 2021.
* Projekt je podržan od Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, za 2021. g.
* fotografije: privatni arhiv t.v.
* Copyright © cimo – centar za istraživanje mode i odijevanja. Sva prava pridržana
